Pjesnik, ratnik i urotnik

Grb Frana Krste Frankopana u Zagrebačkoj prvostolnici
Fran Krsto Frankopan autor je stiha “Navik on živi, ki zgine pošteno“ koji krasi grobove roda Zrinskih i Frankopana, ali i brojne hrvatske grobove nastale u vjekovnoj težnji Hrvata za slobodnom i neovisnom državom.
Fran je bio plemić, pjesnik, prevoditelj i senjski kapetan, najugledniji i intelektualno najjači Frankopan. Junak u ratu i ugledan književnik u miru.
Bio je najmlađi sin karlovačkog generala Vuka II. Krste Frankopana Tržačkog. Prema nekim izvorima rodio se u Karlovcu 4. ožujka 1643. godine. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. U Zagrebu je stanovao u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.

Ban Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan u tamnici pred smaknuće
Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se kasnije i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. S rimskom obitelji Frangipane, od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan, hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654. godine, u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.
Rođeni pjesnik i velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, Fran Krsto Frankopan je za života (1656. godine) objelodanio samo jedan književni rad i to spjev „Elegija“. Prevodio je Moliera, te ostavio vrlo zanimljivu filozofsko pjesničku viziju „Trumbita sudnjeg dana“. Mnogi ga smatraju najdarovitijim pjesnikom tzv. Ozaljskog kruga.
Današnji istraživači vjeruju da je dio njegove zbirke intimne poezije “Gartlic za čas kratiti”, što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu, poznata samo djelomično. Ta zbirka sadrži pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Mollierovu komediju “Georges Dandin”, dok su oni tužni stihovi nastali u tamnici. Priređujući zbirku, u mučnim okolnostima uzništva, nije ju poredao kronološki, nego ju je pomiješao.
Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci “Gartlic za čas kratiti”. Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić koji ju je prvi i objelodanio 1871. godine u knjizi pod nazivom „Vrtić“. Objavljene su samo neke pjesme jer su mnogi njegovi stihovi imali erotski sadržaj te su zbog smjelosti izraza bili nepodobni za moralne osjećaje čitatelja tog doba. Iako je pojava te knjižice bila literarna senzacija, nitko od tadašnjih kritičara, pa čak ni Vatroslav Jagić, nisu u njoj prepoznali književnu vrijednost.
Tvrdnjom da je Frankopanov jezik “mješovit i šarovit” nije se moglo doći do ispravnog estetskog suda jer ta “mješovitost i šarovitost” nije bila mana nego specifična osobina svih pisaca Ozaljskog kruga. Taj „mješovit i šarovit“ jezik ili kako ga neki nazivaju „hibridni“ jezik je bio pokušaj da se stvori hrvatski književni jezik u kojem bi postojali udjeli svih triju hrvatskih narječja: kajkavskog, čakavskog i štokavskog. Književni i jezično-standardizacijski rad ozaljskog kruga nasilno je prekinut 1671. godine zajedno sa slomom njihovih začetnika, obitelji Zrinski i Frankopan. Možemo samo nagađati i zamisliti što bi to značilo da je tijek povijesti bio drugačiji. Gotovo sasvim sigurno, naš današnji govor odnosno službeni jezik, ne bi se tako jako razlikovao od govora naših predaka.
Novija jezično povijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno su opisala i vrednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.

Odrubljivanje glave Petru Zrinskom i Franu Krstu Frankopanu u Bečkom Novom Mjestu
Dana 11. travnja 1671. godine, poseban sud je optužio Petra Zrinskog da je htio postati vladar, a što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca, kao i Frana Krstu Frankopana da je isto radio protiv austrijskog cara, odnosno kralja jer je pozvao narod na ustanak. Najprije su prijevarom dovedeni u Beč, a zatim utamničeni i osuđeni na smrt – odsijecanjem glave kao i na gubitak svih časti i posjeda. Bio je to jedan od najtragičnijih događaja u povijesti hrvatskog naroda, izvršen 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva bili su mnogi europski vladari pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je francuski kralj Luj XIV.
Noć uoči smaknuća oboje velikana pisali su oproštajna pisma svojim družbenicama i obiteljima. Fran Krsto Juliji piše: „Predraga i preljubljena Julija, moja draga! Pošto mi je voljom neba i Božjom odredbom prijeći iz ovoga svijeta u drugi, da tako dadem zadovoljštinu za počinjene uvrede proti carskom Veličanstvu premilostivoga gospodara, htjedoh te iz srca da zagrlim ovim retcima i reći ti posljednji s Bogom, moleći te, moja ljubezna Julijo, da mi za Božije milosrđe oprostiš kršćanskom blagohotnosti, budeš li radi moje neobzirnosti morala trpjeti uvreda i muka. Isto te tako molim, draga Julijo, da mi oprostiš svaku i najmanju uvredu, koju sam ti nanio, otkad smo se uzeli.“
Uništenjem plemenitih Zrinskih i Frankopana, Hrvatska je uništena vojno, gospodarski i kulturno, odnosno u svakom pogledu. O njihovom životu, zasluzi za hrvatski narod kao i strašnoj smrti, nije se smjelo govoriti stoljećima, ali pamćenje naroda je bilo jače od svake sile i zabrane. Iako je hrvatski narod u svojoj teškoj prošlosti dao mnoge mučenike za svoj rod i dom, Zrinski i Frankopan su bili i ostali simbol hrvatskog ponosa i hrvatske časti, junaci čiji duh, unatoč zabranama, živi stoljećima među nama. Kako je rekao Antun Gustav Matoš, to su ljudi koji se ne rodiše za stotinu, nego za stotine godina prerano. Njihovo mučeništvo je ugrađeno u našu državnost zajedno s patnjom svih koji su stradali za Hrvatsku.
Zrinsko-frankopanska
Pojmo pjesmu, mili druzi,
Pjesma nam je srca jek,
U veselju i u tuzi
Mila kano mača zvek;
Često ga je Hrvat trgo,
A tuđincu tek na spas,
Ali on nas u zlo vrgo,
Za uzdarje – prezrev nas!
Gdje slobode sad su dani
Što ih Hrvat cijenit zna?
Gdje su Zrinjski, Frankopani,
Gdje su ona lava dva?
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
Ali takvi dični muži
Žive dok i narod sav,
On za njimi vazda tuži,
Ko na grobu miran lav;
Slabić samo suze lije,
Muža resi uzdah tih:
Rob im slavom spomen vije
I veliča pjesmom njih.
Pojmo slavu mučenika,
Što se nisu dali trt,
Već su rado na silnika
I u samu pošli smrt!
O, tko svoju zemlju ljubi
I tko ne će biti rob,
Tomu krvnik glavu rubi,
Taj u hladan pada grob!
August Harambašić, „Pjesme i proza”, Zora – Matica hrvatska, Zagreb, 1966., str. 34.-35.
Godine 1907. Red braće hrvatskog zmaja pronašao je kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, te ih 1919. prenio i sahranio u Zagrebačkoj prvostolnici. Na njihovom grobu uklesana je Franova izreka: “Navik on živi ki zgine pošteno”. Slava im i vječna hvala!
Pozvanje na vojsku
Na vojsku, na vojsku, vitezi zibrani,
koga god majka junački odhrani
jur bubnji, herpavke posvuda se čuju,
šipi, trimbite nadalek glasuju,
dični šeregi skup se zastaju.
Na noge, nanoge, vi jalni ležaci,
u vojsku, u vojsku, hrabreni junaci,
sablje i puške na berzom priprav’te,
sebe i konje viteški oprav’te,
vreda potež’te k slavnom dundaru.
Stirajte od serca vsak oblak plahosti,
vazmite na se šeit batrivosti,
draže nam budi glas, ime, poštenje
neg hip, magnutje, sramotno živlenje;
navik on živi, ki zgine pošteno.
Ni moga izmislit hvalnije skazanje
neg na mejdanu vridno deržanje,
gdi gromi od pukaš i sablji se viju,
vnoga gospoda kerv svoju proliju
za domovinu, za veru keršćansku.
Boga višnega na pomoć zazov’te
vaših starijih glas, ime ponov’te,
na svoje sprotivne navajl’te ognjeno,
jedan drugoga izrue’te ljubleno
živ’te bratinski, pogin’te viteški!
Kada vam srića na ruku potegne,
ter neprijatejl iz mesta okrene,
oh, kakvo poštenje, pajdaši bogati,
sablje, paloši i konji bahati,
sprave kovane, svite gospocske!
Fran Krsto Frankopan